Anything can happen!

Hm..odlučila sam privremeno otići sa ovoga bloga.Jednostavno mi ne paše odi.Ne osićan se udobno na ovom blogu.Jednostavno ne znan biti neozbiljna i šaljiva.Bar ne ovdje.Ja sam Always outnumbered,tako se osjećam i takva sam.To sam zapravo JA.Tu sam ona prava,iskrena i 100% ja.Ovaj blog je čista zezancija.A više mi se ne zeza.Bar zasad.Kad budem imala volje,možda se i vratim.A dotad..čitamo se!

Ne volim srijedu.Srijeda je stvarno glup dan.U školi imam baš one najgore predmete:matematiku(blok),fiziku,i psihologiju(koja mi je super ali pomalo dosadna..)I još k tome što srijedom imam 7 sati..Srijedom nema nikad nešto dobro na televiziji,zbog škole sam cila umorna,razrednica nas ispila i da nam hrpetinu domaćeg za sutra(interpretacije nekih pjesama ili iznenadnu lektiru od 500stranica),i još moran učiti povijest za sutra...Uglavnom jako loš dan.
No srijeda mi je ipak najdraži dan u tjednu.Zašto??Zato jer svake srijede od 8 i 15 do 10 sati provodim najboljih sat i 45 minuta u mom životu..Samo za tih 2 sata živim cijelu srijedu,podnosim Budu i Andreu i Aidu,i mamu i sve što me srijedom živcira.Naime,srijedom imam probu za zbor u crkvi.Ono,ako nešto volim raditi više od ičega na svijetu onda obožavam pjevati.Pjevam stalno i svugdi:u crkvi,u školi,doma,na ulici,na satu u školi,u dućanu..Ljudi me znaju gledati ko da sam totalno ,ali mene čisto voli briga.I boli me briga što ljudi misle o mom pjevanju(jeli dobro ili ne),glavno da ja to volim.Možda ljudi misle da je to jadno,tko bi pivao u crkvi..Znam da je to ono što ljudi u mojoj župi misle,da tamo samo pivamo neke pjesmice i otvaramo usta..No nije tako.Naša voditeljica zbora(ujedno moja krizmana kuma ) je profesorica glazbenog koja predaje u školi a osim mog zbora predvodi još dvije klape i kod nje učim pjevati gotovo na onoj istoj razini kao da sam u glazbenoj školi."Zatamni glas,otvori usta,pazi na disanje,nemoj pivati kroz nos..".. ponekad me to zbilja živcira,ali znam da je to samo za moje dobro,da tako stvarno učim pjevati..Tako da ja pazim na disanje,otvaram usta,pazim da ne pivam kroz nos..
Kad sam loše volje ili potištena ili sam dobila 1 u školi i tužna sam,kad dođem na probu mi odmah bude bolje.Za druge je to napor,ali za mene je to olakšanje,neki način izbacivanja frustracije iz sebe.Kad Amy uvati violu,Jakov gitaru,moj brat bongose a mi počnemo pjevati..Kako možeš biti tužan?I nije me briga što pivamo crkvene pjesme,one su mi još i najdraže od svih.
Uglavnom,želim reći da sam sretna što imam neku aktivnost koju volim raditi,koja me usrećuje,djeluje na mene pozitivno..Pa imate li vi neku aktivnost,neki hobi koji stvarno volite?Nešto što vas usrećuje,daje vam osjećaj užitka(nemojte biti perverzni,molim vas !)..Tako,baš me zanima!
Dakle,to bi bilo to za danas..Ajte adio!

Ajme što dugo nisam negdi izašla..već dosta dugo vrimena stojim u kući i visim na netu..a nek se zna da NE učim..izludit ću!No nekidan sam počela pomalo ići...Nismo imali sati pa sam išla sa frendicama u grad i tako..No polako sam počela ulaziti u svijet kafića..Nikad nisam volila ići u kafiće,jer mi je bilo glupo siditi u jednoj zadimljenoj prostoriji par sati i ništa ne raditi,a još moraš platit piće..Više volim otići u šetnju,malo viditi grada,svježi zrak...No pomalo sam se počela uhodavati u sve to..Kad nisam imala 3 sata,ja,Anamarija,Nina,Marina i Ziki smo išle u Arsenala,di još nikad nisam bila,a nisam znala ni di se nalazi!A jučer i prekjučer sam zaredom bila u Sfinge,što stvarno jako rijetko radim.No dobro,to je bilo jer je padala kiša a nisam imala di ići,pa za razredom..Morala sam slušati Bebeka i narodnjake 45 minuta(osim što smo ja i anamarija stavile Under the bridge od peppersa)..ali bilo je fora jer sam pričala sa razredom..I tako,malo sam se i navikla da visim po kafićima..nije to dobro,ne ne.. A jučer sam se našla sa frendovima koji su me odveli u Brazila..Dobro da sam uopće znala di je to,a kamoli da sam ikad tamo bila!Mislila sam da je to neko uber-mega-ultra šminkerski kafić di će me popljuvati ako se i približim,ali ugodno me iznenadilo kad su se ovi počeli sprdati sa konobarom i počeli svirati Psiho Modo Pop..I tako.
Što sam htjela reći ovim postom?Ništa. Valjda da dugo nisam išla vani.I da sam išla u kafiće.A sad na vas red..Koliko često idete vani i di odete?
Tako,ovo je bio potpuno besmislen post koji je upravo završio.Sayonara!

Jučer sam bila tužna jer su dva moja najdraža blogera prestala pisati.Hvala bogu(a i amy i betty) jedan od njih se vratio,ali moj treći najdraži bloger prestaje pisati za točno 113 dana(ako ne i manje)..No njihov odlazak me je naveo na razmišljanje o mom blogu,zašto pišem blog(ove) i općenito blogovima.
Kao prvo moram reći da prije nikad nisam voljela blogove.Jako dugo pišem dnevnik i mislila sam da nema smisla pisati blogove,da svi znaju tko se meni sviđa,što sam jela za ručak i kako je bilo u školi.Pa to ne pišem ni u svoj dnevnik!Mislila sam da su ama baš svi blogovi takvi i smatrala sam to pukim gubljenjem vremena.No,jednom sam nabasala na blog jednog fenomenalnog pjesnika..njegove pjesme su me se jako dojmile,i počela sam ga čitati,a s vremenom i komentirati.
Oduvijek sam voljela pjesme.Još kao mala sam znala sjediti i satima pokušavati napisati pjesmu,ali mi to nikako nije išlo.Ne bi znala napisati ni stiha.Ma ni riječi.No(vjerojatno jer sam puno čitala tog pjesnika),jednog dana(na fizici!!! ) sam počela nešto švrljati i tako je nastala moja prva pjesma!Nije bila bogzna što,ali sam bila ponosna na sebe,jer sam napokon uspjela napisati nešto..I tako je počela lavina.Nakon nekih 10ak pjesama u 3 dana sam odlučila i ja napraviti blog,nakon nekog vremena još jedan..i evo me."Here I am,this is me,there`s nowhere in the world I`d rather be.."
Volim svoje blogove.Uz njih sam jako privržena(a pogotovo onaj di pokušavam pisati pjesme).Kako kaže jedan bloger,oni su postali dio mene.Tu pišem svoje misli,razmišljanja,osjećaje..Služi mi kao ispušni ventil kad sam tužna,ljuta ili povrijeđena.I nije me briga ako me ne čitaju..Zapravo,osićan se puno lakše,jer nemam pritiska pri pisanju.Imam par ljudi za koje znam da me sigurno čitaju,a nalaze se na lijevoj strani, link boxu.Tako je bolje.Imam svoju malu grupicu ljudi koji čitaju ono što pišem,znam što želim reći i razumiju ono što mislim.Radije vidim 2 komentara od ljudi koji su pročitali ono što sam napisala i napisali nešto što se tiče toga nego 30 komentara od ljudi koji samo žele da dođem na njihov blog i komentiram njihove stvari.Volim pisati i stvarno ne želim otići ni sa jednog,iako moju mamu užasno živcira moje konstantno tipkanje i gledanje blogova..Evo,upravo mi sad viče da ostavim kompjuter i gledam Zorroa...MA gledat ću ja,samo da napišem!:
Uglavnom,volim blogove.Pogotovo volim one u kojima se ljudi nastoje pjesnički izraziti,izražavaju svoja razmišljanja o određenim temama..Zanima ju me tuđa mišljenja,tuđa razmatranja,tuđa gledanja na stvari,osićan se da tako upoznajem neku osobu,a takav bi dojam htjela da drugi stvore o mom blogu.Tu sam nevjerojatno iskrena,govorim sve što mi je na srcu,ono što ljudima u facu vjerojatno nikad ne bi rekla.Tu smo pod okriljem anonimnosti,a i ovako možemo "upoznati" neku osobu bez predsrasuda o njihovom fizičkom izgledu.Zato ja ne želim stavljati slike na blog,jer želim da se ljudima svidim zbog mojih riječi a ne zbog slika ili super dizajna,a i poštujem druge takve blogove.
Hm,mislim da sam sad sve rekla.Pošto mama pila na desetu,morala bi stvarno prekinuti pisati.Dakle,ciao!Čitamo se!!

Imam sklonost izbjegavanja ljudi.I to jaku.Znam da to nije dobro,da je nepristojno,ali to ipak radim.U zadnje vrijeme sam imala oko toga puno problema,ali nema veze,i dalje ću to raditi.Jednostavo,ako sam s nekim u lošim odnosima,ili sam se udaljila od nekoga,radije ću prijeći cestu i praviti se da ta osoba ne postoji nego javiti se.Npr. ne volim se javljati kolegama iz razreda iz osnovne škole.Zašto bi se javljala?Što ja imam s njima osim što smo djelili isti prostor 8 godina?Uopće me ne zanima njihov život.Kad bi se javila,to zahtjeva (prema nekom nepisanom pravilu) da moram stati i popričati s njima.Kako škola?Koji su vam profesori?Kako ocjene??Ma daj,kao da netko želi razgovarati o školi..I tako,kad ljudi pomisle da je prošlo ono vrijeme za koje mislimo da je pristojno,kažemo bok i odemo.Pristojno??Za mene čisto gubljenje vremena.Jednostavno mrzim imati ljude s kojima sam samo na bok.Pozdravljanje njih je čisti gubitak vremena.Ili će netko s menom biti prijatelj ili neću imati ništa s njim/njom.Možda se doima pomalo okrutno i hladno,ali ja znam biti okrutna i hladna.
Ni u školi se ne volim javljati ljudima.Jednostavno marim svoja posla,družim se sa svojom ekipom i ne badivan nikoga drugoga.Pored svih drugih prolazim kao da ih nema tamo.Možda možete reći da je to neka vrst obrambenog sustava protiv kretena koji me znaju vriđati,ne znam.Jednostavno sam takva.

Eto,mislin da sam vam samo to tila reći.Komentirajte ako oćete,ako ne,ne morate..Ostajte mi dobro,zdravo i veselo!

Slijedece je zabiljezeno, kada je Audriey Hepbern upitana da podjeli svoje savjete za ljepotu:

Za atraktivne usne, govorite ljubazno.
Za divne oci, pronadjite (vidite) ono sto je dobro u ljudima.
Za dobru liniju, dijelite hranu sa gladnim.
Za lijepu kosu, dozvolite djeci da provlace svoje prste jednom dnevno kroz nju .
Za dobro drzanje, hodajte sa znanjem da nikada niste sami.
Ljudi, cak vise nego stvari, trebaju obnavljanje, ozivljavanje, potvrdjivanje, prosudjivanje; nikada ne odbacuj nikoga .
Upamtite, ukoliko vam ikada treba pomoc, naci ce te je na krajevima svake od vasih ruku. Kako odrastate, otkriti ce te da imate dvije ruke:jednu da pomognete sebi, a drugu da pomognete drugima.
Ljepota zene nije u odjeci koju nosi, njenoj figuri ili frizuri. Ljepota zene se ogleda u njenim ocima, jer su ona vrata njenog srca, mjesto gdje ljubav pociva.
Ljepota zene nije u njenoj vanjstini, nego se prava ljepota zene ocituje u njenoj dusi. To je paznja koju ona nesebicno pruza, ljubav koju ona pokazuje.
Ljepota zene se povecava kako godine prolaze.

Molim Vas posaljite ovo danas 5 fenomenalnim zenama. Ukoliko to ucinite, nesto lijepo ce Vam se desiti.
... A to je, da ce Te doprinijeti unapredjenju njenog samopostivanja.

Evo,puklo me jučer i jedva sam čekala da uvatim vrimena sisti za kompjuterom i napisati ovo.
Baš sam jučer čitala svoj stari dnevnik od prije dvi godine,kad sam tek počela pisati dnevnik.Mislila sam o sebi i svijetu oko sebe sve najgore..Da sam jadna,da jadnija osoba od mene ne postoji,da me nitko ne ferma dva posto,da nitko ne bi znao da se nešto meni dogodi,da nemam prijatelja..Takvo se stanje održalo poprilično dugo,a zbog toga sam postala povučena i tužna.No,shvatila sam da sam se polako počela mijenjati na bolje.Postajem otvorenija,veselija,društvenija...Ta moja preobrazba iz gusjenice u leptira se počela događati prije 3-4 mjeseca,i još uvijek traje.Također sam shvatila da tu nisam sama.Izravno ili neizravno,pomogli su mi mnogi divni ljudi,koji su mi pomogli,razgovarali s menom,ili jednostavno bili tu,postojali..Prema njima osjećan veliku zahvalnost i zato pišem ovaj...pa nazovite ga "post zahvale"..Molim vas,neka vam ne smeta što vas poimence spominjen,a ako vam previše bude smetalo,ovaj post će biti izbrisan..ali to ne bi nipošto htjela!Dakle,ovo su ljudi koji su svjesno i nesvjesno,izravno i neizravno utjecali na moj život u par zadnjih mjeseci i koji su mi jako dragi..

Moj brale je uvijek tu bio za mene.Mlađi je od mene tri godine,ali prema meni se ponaša zaštitnički kao da sam ja ta koja je mlađa.Kroz svojih 14 godina života bio je savršeni brat s kojim se nikad nisam svađala..Ako me itko zna oraspoložiti,onda je to moj Miki.Kad sam potištena i tužna,samim svojim prisustvom,šašavim ponašanjem,balinima koje izvaljuje me razveseli i podigne mi raspoloženje..Ne filozofira puno,jednostavan je i iskren i upravo ga zato volim.Rekla sam da je reflektor u mom životu.Krivo sam rekla.On je Sunce u mom životu.
Anamarija..Znan da ćeš ovo pročitati i da ćeš se cila zacrveniti od srama što te navodin kao osobu koja mi je jako važna..No,znaš da je tako.Kad sam te prvi put upoznala,mislila sam da si mirna,tiha,povučena i ozbiljna.No sad znam da si SVE osim toga i da sam u tebi našla dragu prijateljicu kojoj mogu stvarno sve reći.Kroz ove tri godine si me upoznala kao malo tko,bila si tu kad god mi je trebalo.Kad sam plakala,ti si s menom bila.Nitko drugi.Ti.Znaš što reći kad sam loše volje,znaš što učiniti da me oraspoložiš,znaš gradivo kad ne kužin logiku.. Kad se nitko nije družio s menom,ti jesi,jer te nije briga za to što drugi misle,nego ono što misliš TI.Hvala.Jednog dana ću ti vratiti uslugu.
Nina,poznajem te jako dugo..još od šestog razreda. Ti si jedina dobra uspomena na tu školu,jedina si koja je tada htjela imati nešto s menom iako si znala što svi misle o meni i kakav je moj status tada bio..I u srednjoj školi nastavila si biti moja prijateljica,pomogla si mi da zakoračim naprijed..Ono što se dogodilo među nama mi je samo pomoglo da krenem dalje i da ostvarim vezu i sa drugim ljudima.Znaš mnoge stvari o meni koje drugi ne znaju,bila si uz mene kad mi je bilo najgore i prava si prijateljica.Hvala ti.
Marta,poznajem te najduže od svih,gotovo 12 godina,ako ne i duže..Nismo u rodu,ali isto tako si mi bliska kao dio obitelji,u najmanjem slučaju kao prva rodica,ako ne i sestra. Odrasle smo skupa,a zajedno s nama raslo je i naše prijateljstvo,koje je unatoč godinama još uvijek jednako snažno.Iako si od mene mlađa dvije godine,intelektualno si starija barem pet.K tebi sam dolazila kad mi je trebao savjet,a tvoj savjet dosad nikad nije bio loš.Nadam se da će naše prijateljstvo trajati još godinama i godinama,i da ćemo biti dvije stare babe koje dolaze jedna kod druge piti kavu(il bambus ) i slušati onog lika iz Rhapsodya..Hvala ti.Volim te.

Ovo su ljudi s kojima se gotovo svaki dan vidim,koji su najvažniji dio mog života.Ljude koje ću sad spomenuti ne vidim često,ne čujem se često,ali su za mene isto tako jednako važni:

Betty Jean - Iako se ne poznajemo dobro,iako ne mogu reći da smo prijateljice u tom pravom smislu riječi,iako ne pričamo puno,isto tako si jako važan dio mog života.Rekla si da je moje srce predivno.A ja kažem,ako je moje srce išta blizu kao tvoje,tada ću biti najsretnija na svijetu.Nisam ti prijateljica,imaš svoje probleme i svoja sranja,a opet si bila tu,slušala moje probleme i trpila me,savjetovala me i tješila me,brinula se za moje raspoloženje i bila mi oslonac kad sam bila u kršu.Možda ti misliš da to nije ništa,ali vjeruj mi,meni to stvarno znači puno.Svaki onaj koji se može nazvati tvojim prijateljem ima sreće,jer si prava prijateljica i nije ni čudo da te mnogi vole.Hvala ti.Idući put tebe red!
The Riddler -Razgovarajući s tobom,osjećala sam se kao da razgovaram sa osobom koju stvarno zanima što mi je,kako sam,što se s menom događa.Bio si mi prijatelj,možda na neki čudan način,ali isto prijatelj..Kad sam bila u najgorem izdanju ti si me tješio i pomogao mi da shvatim da osveta nije način,da tako neću ništa srediti nego se samo spustiti na njihovu razinu..Slušao si me,a to mi mnogo znači.Što god bilo,neću to nikad zaboraviti.Bio si mi prvi muški prijatelj,a rekao si da nećeš biti zadnji.Bio si u pravu.Hvala ti.Cjenim to.
ß - Mogu se kladiti da se sad pitaš kog vraga ti radiš tu?Zašto ti čitaš svoje ime?Što si mi ti to napravio da tebe spominjem?E,pa,kriv si što si živ,valjda.. Glazba je neizostavni dio mog života,osnovni dio mene i bez nje ne mogu.A tko mi je nabavljao tu muziku?A,ti.Zbog tebe mogu se pohvaliti da imam sve od Nirvane što se može imati,i mogu se s time preseravati pred ostalim Nirvana fanovima..Ne poznajem te dobro,zapravo jako loše,a to je jedna od stvari koje stvarno žalim.A još uskoro ideš na PMF..Voljela bih da smo se upoznali bolje,jer si stvarno super osoba,veseo i zafrkant,dobar i pomoći ćeš kad god nešto triba,bilo to muzika,nešto sa kompjuterom..A ako mi pomogneš sa rotacijskim tijelima bit ćeš mi još draži.. Stvarno,hvala ti na tome što si dobar,što si mi pržio muziku,što me tvoji postovi na forumu i komentari na blogovima nasmiju..Thnx!
P.S.Jedino mi je žao što sam u OŠ mislila da si jadni štreber koji misli samo na informatiku..Blame it on profesor Jukić!:P
Pile - Ako se ß pita što radi tu,mogu misliti što ti misliš..Ono što mi se kod tebe sviđa je tvoja originalnost i humor kad pišeš,a i tvoji nebulozni komentari..Ako sam malo potištena ili mi je dosadno,samo tribam otići na voljainevolja.blog.hr i primiti svoju dozu smijeha!Smijeh je ono što je stvarno potrebno,a kod tebe se toga može naći na pregršt..Zato te molim da ne prekineš pisati za 237 dana,nego nastaviti pisati,vidiš da tvoji postovi razveseljavaju ljude!Hvala!

Naravno,tu ima još puno ljudi za navesti,ali me ruka boli od tipkanja,a i mami je počeo ići na živce zvuk mojih prstiju kako lupaju po tastaturi pa ću nažalost morati prekinuti..No,nadam se da ste shvatili..Jedna je blogerica rekla:"Priča o mom životu je priča o ljudima u mom životu"..U ovoj prilici ću joj morati uzeti tu rečenicu i iskoristiti je za sebe..Svi ti ljudi su postali dio mog života..Ljudi,hvala vam!
Dakle,moran prekinuti...Ajte sayonara!

S razlogom se govori da živimo u internetskom dobu.Okruženi smo chatovima,forumima,blogovima,online igricama,svemu i svačemu što nas drži pred ekranom i satima,tako da potpuno zaboravljamo svijet oko sebe. Internet je postao toliko raširen da ljudi sklapaju i veze i prijateljstva preko Interneta.A to je ono o čemu želim danas govoriti.JE LI TO DOBRO??

Ja,kao i većina drugih,volim visiti na kompjuteru.Pišem blog,visim po forumima,imam MSN i dopisujem se sa ljudima.Provodim sate i sate dnevno za kompjuterom i toliko se zaokupim da potpuno zaboravim sve oko sebe.Na MSN-u se dopisujem sa raznim ljudima.Jako dragom prijateljicom koju ne vidim jako često pa se moramo naći malo i uvatiti propušteno..Dečkom iz škole,kad ne znam nešto vezano za informatiku i kompjutere,pa se njemu javim da mi pomogne oko toga..Thanx!
No to je sve dobro,jer te ljude poznajem od prije,mi se znamo i dobri smo si i u "uživo",pa nije problem kad s njima popričam koji minut..No ja sam ovdje usredotočena na stvaranje veza i prijateljstava preko Interneta.Je li to dobro?Potkrijepit ću to jednim primjerom.
Jedno vrijeme sam se dopisivala sa dečkom iz škole,kojeg sam znala samo iz viđenja,a upoznala sam ga preko školskog foruma.Pričali smo jako često i jako dugo i stvarno smo se jako dobro slagali.Mogli smo pričati o svemu i svačemu i moglo bi se reći da sam stvorila prijatelja.No nakon nekog vremena(dosta kratkog) smo se udaljili,jer nismo ostvarili vezu i uživo. Mogla bi reći da je to na neki način ubilo taj naš odnos.Sad se više ne čujemo,a u školi se samo mlako pozdravimo.Naravno da mi je žao,jer mi je on bio prijatelj,ali kako kaže jedna uzrečica: "There`s no point cryig over spilled milk.."
Tim sam primjerom htjela reći da mislim da nema ničeg lošeg u tome da ljudi razgovaraju preko interneta,ali mislim da je to samo prvi korak prema daljnem prijateljstvu(ili ljubavi,sve ovisi o situaciji i ljudima).Vrlo je važan i fizički kontakt,mora se ostvariti veza i uživo,i tek onda se može "krenuti" dalje.Internet služi samo za probijanje leda,jer je uvijek puno lakše reći neke intimne svari kad ne gledaš osobu kojoj to govoriš napismeno,nego uživo.Hoću reći da je najbolji razgovor ipak onaj uživo,jer tu ne možeš biti zbunjen,možeš vidjeti što osoba misli prema izrazu lica,a to ne možeš kad razgovaraš virtualno.Dok sam razgovarala sa tim tipom,bila sam često zbunjena jer smo bili jako dobri preko interneta,ali nam uživo komunikacija nije tekla tako glatko..Cijela ta situacija s njim me je stvarno navela na razmišljanje,a tako je i nastao cijeli ovaj post.Pa,recite mi: postoji li i u vašem životu takva osoba,s kojom se jako često čujete virtualno,vaš "internetski prijatelj"??Što vi mislite o initernetskim vezama?Ili ako ste možda upoznali današnju curu/dečka ili prijatelja preko interneta,ispričajte mi,baš me zanima!
Pa,toliko od mene za danas,čut ćemo se mi još!Bokić!

Evo,htjela bi se ispričati zbog mog jučerašnjeg...pa,nazvat će mo to ispadom.Uglavnom,ja se ispričavam,još na početku sam napisala da će ovaj blog biti pozitivan i da ću pisati samo o dobrim stvarima,a više puta sam to pravilo prekršila..Sorite! Malo sam

Ali jučer sam stvarno bila i ... Nažalost ne mogu reći što je bilo,ali samo obećajem da se ovakvo nešto više neće dogoditi,da ovako banem sa postom koji nema smisla i svi se pitaju što je meni..Pa,imala sam neke probleme i bila jako zbunjena u vezi nečega(zbog toga je bilo puno ),ali sad sam to počela sređivati pa mislim da će sve biti ! Morala sam učiniti neke stvari,koje su za mene bile teške,ali neophodne i sad kad sam ih učinila puno mi je lakše!Stvarno mislim da ću odsad biti manje zbunjena,potištena, a da će moji postovi biti puuno pozitivniji i veseliji.No još nije sve sređeno..Morat će se obaviti neki razgovori,ali stvarno mislim će stvari krenuti na bolje!

Jedino što mi je jako žao je to što uopće nisam ni takla gitaru odkad smo je kupili.. Mama je rekla da je ni ja ni brat ne smijemo dirati dok ne počnu praznici,dakle još.. 41 sat,tako nešto...Neću moći izdurat,poludit ću!!Ali kad počnu praznici,bit će svirke..Ja i brat ćemo se izmjenjivati na klasičnoj i svirati zajedno..Ovo će stvarno biti glazbeni vikend!I stvarno jedva čekam da počnu praznici!Dok ovo pišem,u krilu mi stoji knjiga iz biologije,otvorena na probavnom sustavu,jer imam ispit sutra.. Da nije ispita,sad bi opušteno pisala,ali sad sam cila napeta i mislin se koliko još imam vrimena za pisati i za učiti,a i obećala sam da ću otići na jedan forum...Evo sad ću,Hrvoje! E,i postavila sam anketu..pitanja će biti iz svih tema,samo sam se sad uhvatila glazbe..Budite tako dobri i popunite je,oćete?
Ajte,sad se moram vratit za knjigu,pa mi ostajte zdravo i veselo,a ja vam se ubrzo javim.Ajte adio!

Zašto?Zašto?Zašto??Zašto?? Zaaaštooo??
Glupača,kretenka,idiotkinja,blesača,glupača.glupača,glupača,GLUPAČA!!